Tragovi postanka i života na ovom području sežu u vrijeme što ga zovemo prapovijesnim. O tome svjedoče toponimi, te materijalni, opipljivi tragovi. Pisani trag samoga Dobrinja i dobrinjske povijesti vodi do obližnjeg mjesta Sveti Vid i do 1100.godine.
Imućni Dragoslav (uz čije se ime u dokumentu spominje i epitet “slavni“ a o čijem se životu malo zna), te je godine odlučio nadariti župnu crkvu svetog Stjepana. Poklonio joj je novosagrađenu crkvicu, za čijeg je zaštitnika odabrao kršćanskog mučenika svetog Vida.
Dobrinj je dobio svoj „krsni list“, a župna crkva u Dobrinju dobila je svoju “nadarbinu“ a dotad bezimeno malo selo dobilo je ime Sveti Vid ali i mjesto u nacionalnoj povijesti.
Pisani dokazi i legende prenošene usmenom predajom svjedoče o stvaranju ali i stradavanju ovoga kraja. Najviše je stradao sam Dobrinj. Puno su toga Dobrinju oteli, ali još su više toga Dobrinjci sačuvali. Između ostalog i glagoljske rukopise, odnosno dokumente koji svjedoče o životu i ljudima kroz povijest ovoga kraja. Vremenu i mijenama odoljela je i „čokavica“, varijanta čakavskog narječja, u Hrvatskoj specifična samo za dobrinjski kraj.
Prolazila su stoljeća, mijenjali su se gospodari i zastave države, jezici i sustavi, ali ono iskonsko u svakome pogledu i obliku ostalo je nepromijenjeno. Stoga je ovaj kraj s pravom prozvan jednom od kolijevki hrvatske kulture i pismenosti.
